Roman portugalskoga Balzaca

José Maria Eça de Queirós rođen je 25. studenoga 1845. u mjestu Póvoa de Varzim, u Portugalu, kao izvanbračno dijete. Sa šesnaest godina odlazi na studij prava u Coimbru, slavno portugalsko sveučilište, te već tijekom studiranja piše pjesme u prozi. Nakon završetka studija radio je kao novinar, te je 1869. i 1870. bio u Egiptu i prisustvovao otvaranju Sueskog kanala. Prvi roman objavljuje 1875. pod naslovom Zločin oca Amara. Poslije stupa u diplomaciju pa tako boravi u Havani (Kuba), u Newcastleu, Bristolu (Engleska) i u Parizu, u kojem i umire 1900. Njegovi važniji romani su: Bratić Basilio (1878), Obitelj Maia (1888), Slavna kuća Ramiresova (1900), Pisma Fradiquea Mendesa (1900), Grad i planine (1901).

De Queirósa su zvali portugalskim Balzacom, Dickensom iberskoga poluotoka, dok ga je Zola uspoređivao s Flaubertom, te se općenito smatra jednim od najboljih portugalskih pisaca koji je svjetsku slavu zadobio tek u godinama nakon smrti. Iako njegovo pisanje ima temelje u realizmu, s natruhama naturalizma, Queirós u svojim djelima nije običan predstavnik realizma, dapače, ironijom, sklonošću za neobične fabule (ne samo po sadržaju nego i po formi) i specifičnim stilom, što s jedne strane ima obilježja jasnoće u frazi i kompoziciji, no s druge posjeduje i bogate, gotovo barokno raskošne opise, izlazi iz okvira jednoga stilskoga razdoblja, otvarajući širom vrata razvoju portugalske moderne i suvremene književnosti.

Život u Parizu

Roman Grad i planine, objavljen godinu nakon autorove smrti, djelo je gotovo bez zapleta. U najkraćim crtama fabula se može svesti na opreku Pariza, svjetskoga velegrada, i maloga planinskog mjesta Tormesa u Portugalu, na rubu povijesti i života, a o Civilizaciji da se i ne govori.

Glavni junak Jacinto, veleposjednik i neopisiv bogataš, nakon godina dokonoga života u Parizu odlazi u Tormes, gdje napokon i ostaje, oženivši se lokalnom djevojkom. Cijelu priču pripovijeda Jacintov portugalski prijatelj, Zé Fernandes, dajući ironični i duhovit okvir neoromantičnoga povratka prirodi bjelosvjetskog bogataša. Djelo škrto u dijalozima pred nama se rasprostire u bogato nijansiranim opisima kako pariškog stana na Elizejskim poljima, br. 202, tako i mjestašca Tormesa u prekrasnoj, nedirnutoj prirodi portugalskog sela. No nemojte misliti da je riječ o običnom pariškom stanu. Riječ je o pravom rasadniku nevjerojatnih sprava, tehničkih novotarija koje zabavljaju vlasnika, očaravajući goste na raskošnim večerama i druženjima. „Odjednom u kutu zazvoni telefon. Pa dok moj prijatelj, nagnut nad slušalicom, nestrpljivo mrmljaše ‘Halo! Halo!’, ja na njegovom golemom radnom stolu znatiželjno istraživah neobičnu i sitnu legiju niklovanih, čeličnih, bakrenih i željeznih napravica s oštricama, karikama, kliještima, kukama i zubima, od kojih sve bijahu dojmljive i nepoznatih namjena. Uzeh jednu kojom pokušah rukovati – i odmah me neki zloban vršak ubode u prst. U taj tren iz drugog kuta izbi ubrzan, gotovo tjeskoban tik-tik-tik. Jacinto priskoči, s licem prislonjenim o telefon: – Pogledaj ondje telegraf!... Uz počivaljku. Papirnatu vrpcu koja sad vjerojatno izlazi van. I doista, ispod na stupu postavljena staklenog zvona, u kojem se nalazila spretna i marljiva naprava, na tepih se, poput trakavice, cijedila duga papirnata vrpca s tiskanim slovima koju ja, čovjek iz planina, zadivljen uhvatih.“

Tako nas Zé Fernandes polako upoznaje s nevjerojatnim napravama koje su se naselile u Jacintovu pariškom stanu, koji kao da je izašao iz romana Julesa Vernea, jer iza svakog ugla vreba neko novo tehničko čudo:

 „Uz Jacintov stol spuštahu se debele akustične cijevi kroz koje on zacijelo ispuhivaše svoje zapovijedi za kućni broj 202. Od nogu stola, nabrekli i meki gajtani, vijugajući tepihom, poput preplašenih zmija ustrčali se u zakutku sjene. Na jednom stoliću, zrcaleći se u svom laku kao u vodi bunara, nalazio se pisaći stroj, a ispred njega golemi kalkulator, s redovima rupa iz kojih, u iščekivanju, vrebahu kruti i željezni brojevi...“

No Jacintov stan je i domovina tisuća knjiga, stotina časopisa, mapa, karata, putopisa, filozofskih rasprava, povijesnih prikaza svega i svačega, ormara prepunih odjeće za sva doba dana i noći i sva godišnja doba, kupaonice koja je bila tako moderna da je gotovo trebalo imati pisane upute za upotrebu kako bi se mogla i koristiti; ukratko, stan na broju 202 bio je pravi toranj babilonski ljudskih tehničkih i umnih dostignuća, pravi rasadnik Civilizacije u milijunskom gradu koji nikad ne spava. Jacinto, pak, kao pravi stanovnik Pariza, nije podnosio duge boravke u prirodi, tako da mu je i nevini izlet u Bulonjsku šumu značio pravu malu pustolovinu. On u svojim odajama priređuje večere, soareje, druženja s najviđenijim predstavnicima pariškoga društvenog života, ali, uza sve to, on nema apetita, suši se poput bakalara i postaje prilično bezvoljan, da ne kažemo depresivan. Stvari bi se tako vjerojatno kotrljale u nedogled da jednoga dana nisu stigle nelagodne vijesti iz Portugala, gdje se, nakon oluje, u klizištu urušila kapelica s grobovima predaka Jacintove obitelji te se naš junak odlučuje na put u zavičaj, jasno u društvu svoga prijatelja.

Oda Portugalu

Na tom dugom i napornom putu vlakom zagubi im se prtljaga pa se Jacinto zatekne u mjestašcu Tormes bez ičega, osim odjeće koju je nosio. I tada započinje De Quierósova romaneskna oda Portugalu, oda opijenosti ljepotom prirode i jednostavnošću života u mjestu do koga se može doći samo na konjima ili magarcima: „S obronaka što se dizahu povrh kamene stazice, široke krošnje pružahu svoj ljupki zaklon s kojeg lagano lepršanje ptica stresaše poseban miomiris. Kroz stoljetne bršljanom povezane zidove što štite zemlju, izbijaše vijugavo korijenje o koje se ovilo još više bršljana. Na svakoj grudi zemlje, iz svake pukotine, nicaše poljsko cvijeće. Bijele stijene na padinama, isijavahu jedru nagost svoje utrobe ulaštene vjetrom u sunce. Druge, zaogrnute lišajem i rascvjetanim kupinama, ispupčile se poput ukrašenih pramaca galija. Među onima pak koje se nagomilaše na vrhuncima, bijaše uočljiv i pokoji kućerak što se tko zna kako uzverao onamo, sav zgužvan i nagrbljen, vrebajući kroz crne otvorčiće, podno raskuštranih čuperaka zelenila što ga vjetar posija crijepovima. I posvud žuborna, plodna voda...“

Nižu se opisi prekrasnih krajolika i jednostavnih ljudi koji unatoč siromaštvu nisu zaboravili na gostoprimstvo i ljubaznost. I umjesto da se naš Jacinto izbezumi, naljuti i zgadi nad takvim životom, on se, na golemo iznenađenje svoga prijatelja Zéa Fernandesa, relativno brzo srodio s tim krajem, polako zaboravljajući sve ono što mu se prije činilo neophodnim za život dostojan čovjeka, pa je tako započeo popravljati seoske kuće, doveo je i liječnika da liječi bolesnu sirotinjsku djecu, i sve je radio kako bi pomaknuo to mjesto zapelo u povijesti, nastojeći s jedne strane, sačuvati čistoću i izvornost prirode, a s druge strane, prenijeti ono najbolje iz Civilizacije i olakšati život mještanima. Roman završava ponovnim susretom već oženjenog Jacinta i Zéa Fernandesa, koji se netom bio vratio iz Pariza, zgađen velegradskim životom. Zajedno se uspinju planinom, koračajući prema Dvorcu Velike Sreće!

Iako se površnim čitanjem ovoga romana može steći dojam kako je riječ o usporedbi grada i planina, u kojoj planine odnose pobjedu, stvari nisu tako jednostavne. De Queirós nije sladunjavi, a još manje romantičarski pisac. Njegov je Pariz nalik golemom stroju koji neprestano radi, stroju koji polako proždire vlastite stanovnike, stvarajući neku mračnu i zavodljivu ljepotu što omamljuje posjetitelja. Portugalske su planine potpuno drukčije: tamo je sve otvoreno, svijetlo, puno vjetra i zraka. Ako smo u De Queirósovu Parizu bili bombardirani detaljnim opisima interijera, u planinama smo zapljusnuti valovima prekrasne, netaknute prirode koji se natječu u ljepoti. Ali ovdje nije riječ o slatkastim panegiricima, nikako. Ljepota krajolika pomiješana je s ljepotom duše ljudi koji tamo obitavaju, i koji, iako siromašni, znaju uživati u životu. Završna apoteoza zaziva spoj blagodati Civilizacije i jednostavnog života u skladu s prirodom. 

Upravo zbog neopisivo bogate metaforičnosti romana Grad i planine riječ je o velikom proznom djelu koje je, napokon, prevedeno i na hrvatski jezik. No, iako se nedvojbeno radi o zavidnom trudu i nastojanju prevoditelja Nikice Talana da u potpunosti prenese sve bogatstvo piščeve imaginacije i talenta, mora se, nažalost, reći da u prijevodu ima i čudnih stvari. Već nakon nekoliko poglavlja zapaža se da prevoditelj koristi dva prošla vremena: aorist i imperfekt. Ni traga perfektu, a o pluskvamperfektu da i ne govorim. Zaintrigirana tom činjenicom, posegnula sam za engleskim prijevodom romana iz pera prevoditeljice Margarete Jull Coste (objavljen 2008) u kojemu se uredno nalaze zastupljena sva moguća glagolska vremena, sadašnja i prošla, uz pažljivo slaganje tih istih vremena. Doista, nije jasna namjera prevoditelja, jer se ustrajavanjem na aoristu i imperfektu samo gubi na raskoši jezične građe Queirósova djela. I tako smo bogatiji za još jedan veliki roman, koji bi sigurno bio još zanimljiviji da nije postao mjestom svojevrsna prevoditeljskog eksperimenta s polovičnim rezultatom. U svakom slučaju, Queirós nas je uputio prema planinama, no prevoditelj je pokazao kako je svaki uspon doista težak zadatak, pa makar se radilo samo o riječima.